(franc. radioactivite), spontano prelazenje jednog elementa u drugi ili neke nuklearne vrste u drugu uz emitiranje zracenja.
Historijat
Pojavu prirodne radioaktivnosti opazio je prvi H. Becquerel 1896 uocivsi da uranova ruda emitira nepoznato zracenje koje djeluje na fotografsku plocu. Izvor i svojstva tog zracenja podrobnije su ispitali Pierre i Marja Curie. Nakon otkrica da neke uranove rude zrace mnogo ja
~e nego {to bi se dalo zaklju~iti po njihovu sadrzaju urana (u aprilu 1898) supruzi Currie iste godine uspijevaju da hemijskim putem utvrde postojanje dvaju novih radioaktivnih elemenata, koje su prozvali radij i polonij. Kasnije je otkriveno jos vise radioaktvivnih elemenata. Danas su poznate 42 prirodno aktivne nuklearne vrste, vecinom izotopi teskih elemenata.
Godine 1899. E. Rutherford otkriva da se zracenje radija sastoji od najmanje dvije komponente koje se razlicito apsorbiraju u materiji. Prvu komponentu koja je jako ionizirala zrak, nazvao je alfa-zrake. Za drugu prodorniju komponentu, konstantirao je da se ponasa slicno katodnim zrakama i prozvao je beta-zrake. 1900.god. franc. Fizicar P. Villard medju zrakama radija otkrio je jednu novu, jos prodorniju komponentu gama-zrake. Dublji uvid u prirodu tih triju vrsta zraka dalo je tek ispitivanje u magnetsko polju. Na osnovu magnetske analize kao i eksperimenata s torijem objasnili su E.Rutherford i F.Soddy(1902) prirodu radioaktivnog zracenja i dali kvantitativna pravila za radioaktivni raspad. Matematicku generalizaciju tih pravila dao je H.Bateman 1910.